Proplanak iznad grada. Svetla betonske džungle obasjavaju horizont vedrog noćnog neba. Prstom pokazujete sazvežđa stidljivo treperućih zvezda, kad odjednom nebom proleti nešto sjajno. Zvezda padalica! Zamislite želju i čvrsto zagrlite voljenu osobu pored sebe...

Desilo Vam se nekad nešto slično? Ako ste previše romatični, dobro razmislite želite li nastaviti sa čitanjem jer će Vam se upravo otkriti tajna zvezde koja je odbila da ostane na nebu!

Ta zvezda padalica, kako je u narodu prozvana, je u stvari objekat koji pri ulasku u Zemljinu atmosferu sagoreva i za sobom ostavlja blistav trag. Da bi lakše pratili dalji teks, objasniću vam par pojmova. Ne znaju baš svi da postoje meteoroidi, meteori i meteoriti, a još manji broj zna razliku između njih. Počećemo sa meteoroidom.

Meteoroid je čvrst objekat koji se kreće kroz prostor između planeta dimenzija znatno manjih nego asteroid i znatno većih od atoma (otprilike od nekoliko mikrometara do nekoliko metara). Kada takav objekat uđe u našu atmosferu nastaje...
Meteor je u stvari, suprotno mišljenju mnogih, pojava koja nastaje prilikom uletanja meteoroida u atmosferu i njegovog sagorevanja. Ova pojava se javlja u oblasti između 75Km i 100Km u atmosferi. Tu oblast nazivamo mezosfera. Našu planetu dnevno pogode milioni meteoroida ali većinu ne vidimo jer prouzrokuju jako slabe meteore ili su pak te čestice jako sitne i ne mogu izazvati pojavu kao što je meteor. Svetli trag koji vidimo noću je u stvari jonizovan gas (gas kod kojeg naelektrisane čestice nisu vezane jedna za drugu u jedinstven, neutralan atom). Zbog energije koja je potrebna da bi se gas jonizovao sitnije čestice ne mogu da prouzrokuju meteore. One meteore koje vidimo uglavnom prouzrokuju meteoroidi veličine kamenčića, od par milimetara do par centimetara. Ponekad meteoroid ne sagori potpuno u atmosferi već padne na zemlju. To što je palo nazivamo...
Meteorit, preživeli putnik puta kroz atmosferu, naš "vanzemaljac"! Ponekad su meteoriti dovoljno veliki da naprave i krater, a ponekad ispare od siline udarca o Zemlju ne ostavljajući tragove... Osim rupe naravno. Proučavanjem meteorita možemo otkriti sastav objekta koji je uleteo u atmosferu a samim tim i iz kog dela svemira nam je došao.

Meteori se najčešće javljaju u rojevima i to u određenim periodima tokom godine. Ti rojevi nastaju kada naša planeta Zemlja prođe kroz otpad koji je ostao za nekom od kometa koje proleću Sunčevim sistemom. Kada prođe kroz kometin trag, Zemlja privuče te sitne kamenčiće i prašinu u svoju atmosferu i onda nastaju meteorske kiše. Zbog toga što znamo tačno gde nam se nalazi planeta u toku godine, znamo i kada će proći kroz jedan od tih tragova pa se zna kada se meteori mogu očekivati. Dugogodišnjim istraživanjem se utvrdilo kojoj kometi pripada koji roj, analizom svetlosnog spektra meteora može se odrediti od čega se sastojao meteoroid koji ga je izazvao a samim tim i kometa od koje potiče. Na primer ako je trag žućkaste boje, znamo da je meteoroid sastavljen uglavnom od natrijuma itd. Treba napomenuti da ne mora svaki meteoroid poticati od traga komete. To može biti bilo koji objekat koji podleže gore navedenoj definiciji (na primer krhotina asteroida).

Svaki meteorski roj prividno dolazi iz jedne zamišljene tačke na nebu, ili kruga, kojeg nazivamo radijant. U zavisnosti pored kojeg sazvežđa se radijant nalazi, rojevi su dobili svoja imena. Na primer Perseidi su jedan od poznatijih rojeva, i njihov radijant se nalazi u blizini sazvežđa Persej.
Većina ljudi misli da su meteori retka pojava. Nisu! Trenutno postoji 21 meteorski roj koji se posmatra sa zemlje i još oko 50 onih koji nisu toliko jaki da bi se na njih usmerila velika pažnja. Na to dodajte da svaki od njih traje nekoliko dana, i da poneki čak imaju i do 120 meteora po satu. Da li i dalje zvuče kao retka pojava?

Kad već pominjemo broj meteora po satu, nikako ne smemo izostaviti jednu od najvažnijih osobina koje vezujemo za jedan roj, ZHR (Zenithal Hourly Rate), koja upravo predstavlja aktivnost roja, znači broj meteora za određeni vremenski period, sat. S obzirom da se zbog nesavršenosti ljudskog oka, svetlosnog zagađenja, visine radijanta, oblačnosti itd. ne može sa sigurnošću odrediti broj meteora tj. njihov ZHR, mora se koristiti određeni broj korekcionih faktora za svaku od ovih smetnji. Tako iskorigovan broj predstavlja pravu aktivnost roja i po njemu se određuje da li je roj jak ili slab.

Sada, kada smo pojasnili neke pojmove, možemo krenuti dalje. Šta je potrebno kako bi se posmatrali meteori? Pre svega volja i strpljenje. Postoje mnoga udruženja koja se bave posmatranjem meteora jer je to jedno od materijalno najmanje zahtevnih posmatranja i izučavanja svemira. A i zabavno je!
Postoje ustaljeni poligoni na nebu, prostori između tri ili četiri zvezde, unutar kojih se nalazi određeni broj zvezda. Zamislite trougao unutar kojeg se nalazi mnogo tačkica. Prebrojavanjem tih tačkica tj. zvezda, određujemo koliko nam je dobra vidljivost. Vidljivost se stručno naziva granična magnituda. Ona se izražava u brojevima bez jedinica. Što je broj veći, bolja je vidljivost. Magnituda se takođe vezuje za intenzitet svetla koji odaje neki svemirski objekat. Što je broj manji objekat je svetliji. Tako na primer pun Mesec ima magnitudu -13. Da, vrednosti mogu biti i negativne. Ovde govorimo o prividnim magnutudama, što znači da se one razlikuju za različite posmatrače. Sunce na primer ima prividnu magnitudu od -27 dok je njegova apsolutna magnituda, koja se koristi kao jedna od karakteristika zvezda negde oko 5.
Kada se odredi vidljivost neba, onda se mogu posmatrati meteori. Vidljivost se procenjuje jer ako na primer imamo meteor magnitude 6 a granična magnituda nam je 4, nećemo videti meteor te se moraju uvesti korekcioni faktori.
Meteori koji su jako sjajni, magnitude jače od -3 (dakle, izražene negativnim brojevima manjim od -3), nazivaju se Bolidi, ili na engleskom Fireball ("Vatrene lopte" u bukvalnom prevodu).

Često se posmatranje meteora završava prebrojavanjem na nebu, ali kada se dogodi neki veoma jak meteor, Bolid, dešava se da meteoroid koji ga je izazvao padne na zemlju ili se rasprsne u vazduhu. Kada se tako nešto dogodi, možemo se upustiti u potragu za fragmetima meteoroida, sada već meteorita. Ako se nije raspao, tražimo krupne delove, a ako se raspao u vazduhu, najverovatnije ćemo naći prašinu u vazduhu. Ti fragmenti i prašina se mogu iskoristiti za proučavanje. Krupne delove možemo naći detaljnom analizom putanje meteora, brzine, atmosferskih uslova itd. dok se prašina skuplja na sledeće načine.
Možete koristiti jak magnet i pretražiti svoj krov za ostatke meteorita. U tom slučaju neophodno je preko magneta staviti papir kako bi se čestice lakše mogle odvojiti posle. Takođe se može staviti magnet u oluk tako da kiša kad spira prašinu odnosi sa sobom i delove meteorita koji se potom lepe za magnet (pod uslovom da vam oluk nije bušan).
Takođe možete uzeti lepljivu traku i obmotati neku ploču (kartonsku, stiropor, šperploča... Što veću to bolje) tako da lepljiva strana bude spolja. Potom ostavite ploču na neko visoko mesto, krov, banderu i čekate. Vodite računa da se tabla mora lepo obeležiti i datirati. Sutradan, dodati još jednu takvu tablu pored i pri tome staru NE SKLANJATI! Postupak se ponavlja nedelju dana. Po isteku nedelje table se skupljaju i nose na analizu.

Posmatranje i istraživanje meteora je možda prvi najbolji korak koji vas vodi kroz vrata proučavanja svemira. U našoj zemlji postoji nekoliko organizacija koje se time bave. Detaljnije informacije o meteorskim rojevima, i ostalim stvarima za njih vezane, možete pronaći na našem sajtu ili nam se pridružiti na nekom od posmatračkih kampova u vreme meteorskih rojeva.